Renata i Vlado

Put u nepoznato

Da, to piše u poslanici Hebrejima za Abrahama. No, ponekad takav životni izazov zadesi i nas obične ljude – bar u nekoj manjoj mjeri. Uoči Božića 2009. Godine, moja supruga Renata i ja smo pošli iz Zagreba za Vukovar upravo s tim geslom: „Sad znamo kamo idemo, ali ne znamo što nas tamo čeka.“ Našli smo se na putu u nepoznato.

Ode iako nije znao kamo ide. (Heb 11,8)

Zašto smo se odlučili na selidbu?

Selidba je značajna odluka, koja zahtijeva odvažnost – pogotovo ako se radi o mjestu za koje i ne sanjate da će biti vaše odredište. A upravo je tako bilo s nama. Do kolovoza 2009. Godine nisam uopće pomišljao da ćemo se Renata i ja doseliti u grad na ušću Vuke u Dunav. Naša je odluka došla naglo. Stoga smo se pitali je li to uistinu Božje vodstvo i Njegov poticaj ili naš samovoljni odabir. Sveto nam pismo daje primjere pojedinaca koji su se znali odvažiti na mnogo neizvjesnija putovanja u nepoznato. Abraham je živio u dolini rijeke Eufrat, u ondašnjim prilikama vrlo bogatom i naprednom području.
Moguće je da je i on uživao u pogodnostima koje je pružala razvijena mezopotamska civilizacija. Stoga je zasigurno bio zatečen Božjim pozivom na selidbu. „Idi iz zemlje svoje“, glasio je Božji poticaj, „iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.“
(Post 12:1) Kao što znamo, Abraham je poslušao. Napustio je sigurnost zavičaja i pošao na vrlo dalek put s pouzdanjem da će ga Gospodin voditi, dovesti na odredište i silno blagosloviti.
No, kad se radi o našim svakidašnjim prilikama, putovanjima i selidbama – često okolnosti nisu tako jasne i određene. Renata i ja nismo čuli glas koji bi nas uputio da nekamo odemo. Nismo osjećali ni neki snažniji poticaj od Gospodina da se preselimo u ovaj ili onaj kraj. U prvom redu, vodile su nas nakane praktične naravi. Živjeli smo na jednom kraju Zagreba, a Renatina majka na drugom. Htjeli smo da nam bude bliže, kako bismo se lakše mogli skrbiti o njoj.
Stoga je naša polazišna točka bila jednostavna: prodati stan u Zagrebu, kupiti kuću u manjem mjestu i sve troje se tamo nastaniti. S druge pak strane, naš smo put shvatili i kao poslanje: kamo god pošli -nastojat ćemo biti Božji suradnici u gradnji mostova među ljudima i u promicanju Božjeg kraljevstva.
Naše se radijske emisije “Dolina blagoslova” već nekoliko godina emitiraju na nekim slavonskim radijskim postajama – kao da pripremaju put za Božje djelo. Ni Renata ni ja nismo osobe koje se lako snalaze u novom okruženju, čak naprotiv – teško se snalazimo.
No, duboko smo vjerovali da će onaj isti Gospodin, koji nas je toliko puta vodio svojom rukom, nastaviti voditi i dalje. Ima jedna misao vodilja, koja mi se urezala u srce i na koju često svraćam pogled: „Božja te volja nikada neće odvesti tamo gdje te milost Božja neće moći sačuvati.“ Stoga sam dobro znao da nije toliko važno u koje mjesto putujemo već jesmo li vjerni i odani Gospodinu Isusu, našem Spasitelju.

Kako smo se odlučili za Vukovar?

Moj je čvrsti prvotni odabir bila Županja. U ranoj sam mladosti u ovom gradiću proveo nekoliko sretnih i radosnih đačkih godina živeći u toplom i blagoslovljenom domu tete Marije i tetka Đure. Bili su mi poput roditelja – čudesni
Božji dar. Također je jedan od važnih razloga bio i taj da sam poželio biti bliže mojoj mami i sestri Mirjani, koje žive tamo u obližnjem selu. Renata, rođena Zagrepčanka, udomaćila se u ovom kraju za mnogih posjete mojoj mami, sestri
i rođacima. Stoga smo u kolovozu 2009. godine došli na dva tjedna u Županju s čvrstom nakanom da pronađemo odgovarajuću kuću.
Županja nam ne bi trebala biti nepoznat teren. No, na našu veliku žalost, malo po malo smo shvaćali da su kuće precijenjene te da nećemo naći onu koja će odgovarati našim potrebama.
Videći me razočaranog i utučenog, pristupila mi je sestra sa sljedećim poticajem: „A zašto ne pokušaš naći kuću u Vukovaru?“
Sestra je tamo živjela do ratnih razaranja. Na trenutak sam zastao, malo razmišljao i rekao: „U redu. Pogledat ćemo kakva je tamo situacija s kućama.“ To je bilo prvi puta da sam pomislio na preseljenje u Vukovar.
Sve se dalje odigravalo munjevitom brzinom: više smo kuća tamo razgledavali, ali ubrzo shvatili – vjerovali ili ne – da je ona prva, koju smo našli, upravo po našoj mjeri. Božjom rukom vođeni, prodali smo stan u kojemu je živjela
Renatina mama, dovoljno brzo da stignemo kupiti tu kuću u Vukovaru. I tako, uoči samog Božića 2009. godine, Renata, njezina mama i ja već smo bili na putu za Vukovar da se tamo trajno nastanimo.

Uz molitvenu podršku obitelji Kristove Crkve u Zagrebu

Dok smo putovali prema Vukovaru, bili smo pod dubokim dojmom oproštajnog bogoslužja
u Zagrebu. Naše su nas duhovne obitelji u Amruševoj i Kušlanovoj dotakle do suza iskrenim riječima blagoslova i poticaja.
Na tom posebnom bogoslužju, prvo u Kušlanovoj, a onda i u Amruševoj, braća su nam i sestre prilazili, dijelili s nama zajedničke uspomene s čvrstim obećanjem da će nas nositi u molitvama.
Devetnaest sam izuzetno blagoslovljenih godina proveo u okrilju obitelji Kristove crkve u Zagrebu.
Posebna mi je bila radost da sam sve te godine imao priliku, zajedno s Renatom i mnogim suradnicima, promicati našu omiljenu službu – Večeri kršćanske poezije: susrete pjesnika i glazbenika iz različitih kršćanskih crkava. Kad bih čuo riječ „Amruševa“ bilo bi kao da sam čuo svoje ime. U Vukovaru su nas dočekale zimske neprilike: snijeg na ulicama, hladni i sumorni dani. Pojedinci koje bismo susretali znali bi nam reći: „U Vukovaru skoro da i nema
obitelji koja nije nekog izgubila tijekom rata.“ Ili: „Postoji tolerancija, ali ne i suživot“. Netko nam je čak rekao: „Tko god je mogao, otišao je iz Vukovara.“ Bio je to grad iz kojeg su, u nedavnoj prošlosti, mnogi kretali u nepoznato.
U prvih sam se nekoliko mjeseci osjećao kao da sam u samostanu – negdje na osami. Tih hladnih dana, u našoj bismo ulici rijetko koga vidjeli. Nismo otišli tako daleko od Zagreba, niti smo bili daleko od Županje – no imao sam osjećaj kao da sam u stranoj zemlji, negdje
jako daleko.

„Dolina blagoslova“ u Vukovaru

Ali dolaskom proljeća, Vukovar mi više nije izgledao kao „ružno pače“. Naprotiv, promatrajući široki Dunav i mostove na Vuki – počeo sam se radovati ljepoti ovoga grada. Posebno sam bio ushićen kad sam u centru grada zapazio živost – prolaznici su se zaustavljali na mostovima Vuke; uz malenu rijeku su se vidjeli i mnogi ribiči, a Dunav se prostirao malo podalje poput nekog mora. Mnogi su sjedili na klupama postavljenima na glavnom trgu i uživali u sunčanom danu. Takvi su prizori Renatu i mene jako obradovali. Naši susjedi, Zvonko i Dušica, bili su nam u svemu pri ruci – zlata vrijedni za naše prvo snalaženje. Uskoro je slijedio i prijelomni trenutak. Negdje u travnju, Renata i ja smo slučajno – ili bolje rečeno providnošću Božjom – došli na bogoslužje zajednice vjernika Crkve Božje u Vukovaru.
Doživjeli smo oganj Božje ljubavi. Voditelja zajednice, Mateja Lazara Kovačevića, imao sam priliku susresti prije mnogo godina – no nisam ni slutio da je on pastor zajednice u Vukovaru. Osjetili smo da su nas on i cijela zajednica prihvatili pa smo nastavili redovito prisustvovati bogoslužnim sastancima. To me je jako podsjetilo na događaje od prije dvadeset godina – kada sam prvi puta došao u Kristovu crkvu u Amruševoj ulici u Zagrebu.
Tamo sam pozvonio na vrata stana, u kojem su se okupljali kršćani. Usamljen, mršav, poput nekog prosjaka stajao sam na vratima. I odjednom sam se našao obasjan Božjim svjetlom i okružen ljubavlju, razumijevanjem i prihvaćanjem.
Ovdje su bile drukčije okolnosti – ali ista ljubav.

Zajednica vjernika Crkve Božje u Vukovaru

U Vukovaru smo se Renata i ja osjećali u početku strancima i došljacima. No, od trenutka zbližavanja s vjernicima Crkve Božje, a kasnije i s vjernicima drugih zajednica – počeli smo se osjećati u ovom gradu kao kod kuće.
Shvatili smo da možemo zajednički surađivati i raditi na širenju Božjeg kraljevstva. Brat Lazo, kako je pastor Kovačević ovdje poznat, kao i cijela zajednica, svesrdno su prihvatili našu ideju o održavanju „Doline blagoslova“.
Zamislili smo to kao pjesničke i glazbene susrete, gdje sa svim vjernicima Vukovara kroz poeziju i glazbu nastojimo biti živo svjedočanstvo Božjeg djelovanja.
Renata i ja smo imali priliku čuti mnoge potresne priče iz vremena ratnih stradanja i shvatiti kako grad još uvijek leži – slikovito rečeno – u Dolini suza. Stoga je ovo nit vodilja zajedničke molitve sa zajednicom vjernika u Vukovaru:
„Gospodine, učini da grad u Dolini suza postane tvojom Dolinom blagoslova! I pomozi nam, Bože naš, da kao pojedinci te kao zajednice vjernika, damo tome svoj doprinos!“
Zajednicu vjernika Crkve Božje vidimo kao dar Gospodinov nama i u svim događanjima nastupamo zajedno.
To je već mnogo u okruženju gdje vladaju podjele. Nadamo se takvoj bliskoj i trajnoj suradnji kao braća i sestre zajednica vjernika Crkve Božje i Kristove crkve – u zajedničkom poslanju sve dok Gospodin ne dođe. Sad znamo da je put kojim smo pošli prema Vukovaru oduvijek bio poznat Gospodinu.

Na brdu Božjeg proviđenja

Božje djelovanje u Abrahamovom životu svima nam je poticaj da na put u nepoznato možemo krenuti puni pouzdanja u Božje vodstvo. Abraham je još jednom krenuo na put u nepoznato – i to onda kad mu je Bog rekao da krene prema brdu u krajini Moriji. Zasigurno mu taj kraj nije bio nepoznat. No, ipak je po nečemu taj put bio put u nepoznato: dok se s Izakom približavao odredištu, zasigurno su ga mučile mnoge nepoznanice.
„Bože, zašto?“, zasigurno se pitao, „zašto tražiš da žrtvujem sina na kojeg sam tako dugo čekao? Što stoji iza toga?“ Razloge takvog Božjeg očitovanja sigurno nije mogao dokučiti.
I kako će mu sin postati baštinikom, ako će ga na brdu morati prinijeti kao žrtvu paljenicu? Uz sve te nepoznanice, Abraham se nije pokolebao u Gospodina. „Mislio je“, piše u poslanici Hebrejima, „da Bog može i mrtvace uskrisivati.“
(Heb 11:19) Ali to brdo postalo je brdo Božjeg zahvata, kroz koji je Bog providio ovna za žrtvu paljenicu kako bi Abrahamov sin ostao na životu.
Možda slikovito možemo reći da je dolina s koje se Abraham uspio k brdu najprije bila Dolina suza i boli. No, kad se istim putem Abraham spuštao s brda – onda je to već bila Dolina blagoslova:
Abraham se radosno vraćao kući sa svojim sinom – živim i zdravim. Svatko od nas ima svoju Dolinu suza i brdo na koje se mora uspeti.

Bog upravlja našim koracima

Naše kušnje svakako nisu tako duboke i velike poput Abrahamovih – ali ih svi imamo. I moj davni dolazak u Zagreb, kao i Renatino i moje nedavno preseljenje u Vukovar, čini mi se poput uspinjanja na brdo – s puno nepoznanica. Ali sam naučio da se ne bojim budućnosti:
„Ne boj se budućnosti“, kako kaže jedna izreka,“jer Bog je već tamo.“ Bog je providio svoga Sina, da umre za naše grijehe na brdu zvanom Golgota.
To je uistinu brdo Božjeg proviđenja – kod Isusova križa. I kada trebamo poći dalje, to više nije ona ista staza suza i boli – to je sad staza kojom se spuštaš u Dolinu blagoslova.
Onaj isti Bog, koji je Abrahamu rekao: „Idi iz zemlje svoje…“ (Post 12:1), također mu je dao do znanja da će mu biti zaštita: „Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika.“ (15:1)
Stoga ne idemo u nepoznato, čak ni onda kada nam nije poznat kraj u koji idemo, pa ni okolnosti koje nas tamo čekaju. Bog upravlja našim koracima.